Kad sam počela raditi na ovoj temi najčešće pitanje je bilo ‘A što ti je to u stvari?’.
Radi toga što propriocepciju koristimo automatski, bez razmišljanja o njoj, ona najčešće predstavlja naše najzapostavljenije osjetilo.
Što je to propriocepcija?
Definicija nam kaže da je to osjećaj vlastitog tijela u prostoru i osjećaj položaja pojedinih dijelova tijela u odnosu na ostatak. Ukoliko vam i dalje nije baš u potpunosti jasno primjer će vam sigurno pomoći.
Znate kad sjedite na večeri s društvom i vodite ultra zanimljive razgovore dok jedete… koliko puta promašite usta? Nadam se nijednom, upravo zbog propriocepcije. Znate točno gdje vam je ruka, gdje su vam usta i koliko treba ruku podići i približiti da žlicom ili vilicom pogodite cilj.
Propriocepciji možemo zahvaliti svaki put kad obavljate više od jedne stvari istovremeno, što je u modernom načinu života zapravo stalno.
Propriocepciju čine ravnoteža i kinestezija. Prvi pojam nije potrebno objašnjavati, samo probajte stajati na jednoj nozi zatvorenih očiju. Kinestezija je malo manje poznata, a odnosi se na kontrolu snage i amplitude pokreta. Bazirana na iskustvu, kinestetička kontrola daje fluidnost i preciznost našim pokretima. Štedi nam energiju jer ne idemo maksimalnom snagom u svaki pokret već samo onoliko koliko je potrebno da se postigne cilj. Recimo da se penjete stepenicama. Nećete stupati poput vojnika, nego nogu podići točno koliko je visina stepenice.
Sad kad recimo znamo o čemu pričamo treba vidjeti kako primamo proprioceptivne podražaje.
U pravilu se radi o suradnji nekoliko osjetnih sustava:
- onoga za ravnotežu (vestibularni organ),
- vizualnih podražaja (kad je moguće)
- proprioceptora
Od ove tri skupine proprioceptori su najvažniji jer veliku većinu informacija šalju i samostalno. Proprioceptori u mišićima osjećaju istezanje i kontrakciju. Njihova uloga je kontrola snage i zaštita mišića od pretjerane kontrakcije koja dovodi do ozljede. Slični tip receptora se nalazi u tetivama. Koža, kao naš najveći organ, ima svoje proprioceptore. Puccinijeva tjelešca u koži šalju informacije o stupnju pritiska i teksturi podloge koju dotičemo. Osjetljivost pojedinih regija na dodir ovisi i o broju Puccinijevih tjelešaca koji se tamo nalaze. Kombinacija ovih receptora i integracija signala koje šalju omogućuje točno određivanje položaja udova i tijela u prostoru.
Naš cijeli sustav je, kao i sve u našem organizmu, jako dobro postavljen.
Kako to da smo onda većinom prilično nezgrapni i skloni ozljedama?
Upravo zato što nismo svjesni ovog dijela naših osjetila radimo ono što ih dodatno blokira.
Određena razina nespretnosti je normalna kod djece i adolescenata jer nagli rast poremeti ono što smo do sada naučili o proporcijama svog tijela. Slično je i s trudnicama. Dresiranje budućih roditelja počinje već s prilagodbom nošenja dodatnih kila i micanja maminog centra mase. Kod starije populacije opće smanjenje perceptivnih mogućnosti koje se povezuje s problemima vida i sluha ne zaobilazi niti propriocepciju. Receptori sve slabije obavljaju svoju dužnost i zbog toga su stariji ljudi posebno ranjiva populacija.
Dobro, imamo objašnjenje za smotane klince, trudnice koje ruše stvari oko sebe i zašto baka i djeda trebaju nekakav oslonac kud god krenuli. Ali što je sa svima ostalima? Kako to da unatoč tome što nam se proporcije tijela nisu već godinama mijenjale nismo sposobni stajati na jednoj nozi zatvorenih očiju duže od nekoliko sekundi (ako mi ne vjerujete probajte)?
Odgovor je u našem načinu života. Sjedenje na poslu i kod kuće, korištenje svih vrsta prijevoznih sredstava kako bismo stigli što brže na odredište, umjesto da hodamo, dovela je do toga da naš proprioceptivni sustav odumire. Dolazi do adaptacije mišića, ligamenata, mijenja nam se postura, ograničava raspon pokreta i ulazimo u začarani krug u kojem kretanje dovodi do neugode ili boli pa ga sve više izbjegavamo i time pojačavamo problem. Adaptacija receptora je nešto što se događa sa svim osjetilima. I dok smo zahvalni što će nam se nos adaptirati vrlo brzo i što će šum koji čujemo stalno, nakon nekog vremena jednostavno nestati, adaptaciju proprioceptora treba spriječiti.
Kod njih vrijedi onaj moto ‘Use it or lose it.’ I onda što napraviti? Za one koji su voljni uložiti malo truda reaktivacija proprioceptora nije teška. Za početak treba samo odbaciti udobnosti auta i javnog prijevoza kad god je to moguće i prihvatiti se divnog japanskog običaja skidanja cipela kad god ste doma. Kretanje i hodanje bosih nogu će probuditi vaše proprioceptore i dati vam osnove za daljnji razvoj.
U slijedećem nastavku ovog posta, pomoći ćemo vam u razvoju i održanju vaše propriocepcije sa različitim vježbama koje možete svakodnevno izvoditi na poslu, kod kuće, u vašoj okolici…
